Kao svake godine, uvijek bude oblačno, kada poželim uživati u toj ljepoti padajućih zvijezda, u ljepoti mogućnosti ispunjavanja bezbroj želja, ili jednostavno, u čarobnom darivanju nebeskih suza koje su u sjaj nebeski pretočene...

Noć me zatekla spremnu..tišina me  obavila svojom ljepotom..

Zagledana u meki baršun neba, pomislih na svoju ljubav.. na dušu moje duše..

I pogledah..O ne...Opet oblaci..

Kako su se samo brzo nadvili nad još samo nekoliko vidljivih zvijezda..

A željela sam da ih vidim kako se spuštaju prema meni, kako klize pred mojim pogledom, u ostvarenje mojih snova...

Željela sam da je pored mene duša duše moje..Zauvijek..da se više nikad ne razdvojimo, jer..eonima smo čekali naše sjedinjenje..

I onda pomislim: ne treba mi tisuće zvijezda i tisuće želja, da budem sretna, da mi je da vidim samo jednu, jedinu, u koju ću sliti sve želje u samo jedan ispunjeni zagrljaj i susret koji nikad neće prestati..

Tražim li puno?

I gle.... kroz  guste, nagomilane oblake, (jer niti jedna zvijezda se više nije vidjela), skliznula je jedna velika suza..jedna jedina velika zvijezda..

Poslala sam je duši moje duše, i nazvala je njenim imenom..

Sada znam..

Nebo voli strpljive.

Nebo voli zaljubljene..

Nebo voli čistoću istinske ljubavi, koja kroz zaljubljenike rađa novo nebo..

I nagrađuje nas, ako ne gubimo vjeru u sebe, i dušu, koju volimo...