Još jedan san za vrijeme nesanice.
Ne spavam i znam da ne spavam,
ali sam u snu potpuno odsutan, na drugom kraju, u drugoj okolini.
Koračam obasjanim putem između livada i rijetkih drveta
i polagano se penjem vrhuncu koji ne vidim.
Sve je u svjetlosti, preliveno i prožeto njome.
Po navici govorim o drvetima, putu i livadama.
Ustvari, tu postoji samo svjetlost, sama za sebe, bez veze sa suncem i svijetom.
Svjetlost kao postojanje i svijet.
I sam sam jedino dio te svjetlosti. Prisjećam se sebe, ali svjetlost vidim i osjećam.
Svjetlost, koja nije dio svijeta nego život za sebe, navire,
lije i buja, briše sve u sjećanju, i moj sopstveni lik i rođeno ime.
Osjećam još samo da koračam sa lakim otporom pred sobom,
ali bodro koračam kao čovjek koji sve dublje gazi u vodu.
Gazim sve dublje u svjetlost i gubim se u njoj.
Oborene glave vidim kako mi grudi postaju sjajne,
pa prozračne prije nego što se nepovratno pretvore u žitku svjetlost bez granica.
Ni na javi ni u snu nije mogućno takvo saznanje,
ali u zanosu nesanice ja sam naslutio:
da ima negdije jedan život sav od svjetlosti
u kome je svjetlost osnovni zakon i jedini oblik postojanja.
 
(Ivo Andrić)