U zatvorenom pravokutniku ne prijatelja Sjedio je redovito, baš svakog dana; Tamo naprijed, desno Uz svjetlost prozora Kao jedinog izlaza. Pratio je napredak, Htio biti najbolji, Ali omeli su ga, naravno Njegovi ne prijatelji koji žive U svijesti još ne svjesnih bića. Nije bilo milosti Morao se pokoriti, Morao je prelaziti preko svakog lošeg Glasa i govora, riječi. Ponekad jer morao Strpljivo trpjeti udarce Koji su bili samo dokaz Da ona loša misao i riječ Zapravo živi i fizički. Nije ih shvaćao, nisu ni oni njega. Mislio je da je najveća pogreška Na ovom svijetu; Ili su možda svi oni Jedna od velikih grupnih pogreški. Zar je on stvarno toliko Odbojan, pogrešan i ne vrijedan života Za razliku od njih, njegovih ne prijatelja. Voljeli su ga zapravo Ti njegovi ne prijatelji. Voljeli su ga jer su na njemu slabom, Ne željnom sukoba Mogli oslobađat sav svoj bijes I svu mržnju i zlo Sto sadrži njihov svijet. Voljeli su ga jer su na njemu slabom Mogli pokazati svoju jačinu, moć, Zapravo, samo odraz svoje prljave duše. Osjećali su se prihvaćenima Ti njegovi ne prijatelji U tom vražjem pravokutniku.