Promatram ovu noć koja ima svoju moć. Vidim da je nebo zaboravilo naše davno prođene puteve. Nježnom namjerom da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi nedostaju naša jutra i naše emocije što su bile tako žive preko 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari'. U jednom trenutku, u jednoj sekundi ranog jutra… zastala sam i od tada svijet ne gledam očima gdje su odsjaji milijuna zvijezda. Zavladao je crni mir i postao težak. Živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog trenutka sa usana i život teče dalje, ali bez onog emotivnog naboja. Morbidno stanje što me obuzelo tog ranoproljetnog jutra kad smo razgovarali nastavilo se još neko vrijeme. Tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve. Shvatio si zašto me vrijeme tog trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je hladno sunce, a i danas nas grije, disharmonija života i rijetko se objavljujemo jedno drugom. Najavila sam ti jednom da je jedna zvijezda pala samo za tebe. Nisi je vidio... ili je nisi htio vidjeti. Nisi ni reagirao na trag što je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama. Moja nadanja su dogorjela. Anđeo na zemlji me vraća u grubu stvarnost, ponekad sam gost u tvom prisustvu, na tvojim rijetkim stanicama. Gost sam koji se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i razvezuje dušu, a ti je više ne želiš čitati. Tvoje oči su za mene izgubljene. Znam da neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke oko mog struka, znam da ćeš nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže žarke crvene baklje ostaviti svoje tragove. Kome? Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: ma što će mi baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a nisam ga vidjela.