Ovako to bijaše...
Kad plovismo u plavom.nježnom fluidu, predivne davne domovine naše,zaljubljeni u LJUBAV,svedotičuću, sveprožimajuću..Sjećaš li se?Kako smo se okretali jedno oko drugog,plesali u safirnoj sferi,okruženi bezbrojnim sferama oko nas,svi smo bili dvoje,a svi tako savršeno JEDNO...
Kako strasno poželjesmo da silinu doživljenog ne zadržimo za sebe...O,ljepoto moja,sjećaš li se,kako su iz oceana ljubavi odjednom poletjele bezbrojne kugle prepune ljubavi..Sve prema jednom Izvoru,koji ih je napunio još više..prije konačnog rasprsnuća...
Sjeti se...Ja riječima ne mogu dozvati ni opisati te predivne trenutke..Savršenstvo se trebalo pokloniti,razdijeliti širom univerzuma..A mi odabrasmo plavu planetu,plavu,kao nebo i ocean naše planete,sa koje smo se otisnuli,vođeni željom Najvišeg..Da Ljubav bude još ljepša..i čistija...
Naše davno "zbogom", jecalo je, ne od suza tuge, nego od suza radosnica..Obećali smo jedno drugom,da ćemo se pronaći,kad se iz naših pehara ljubav počne prelijevati...Ti ode,zaiskrena plesom oceana, a ja,ponesena mirisima čarobnog međusvijeta...
Nasmijali smo se Gospodaru vremena, kad je zaprijetio silnim olujama zaborava, jer znali smo..Da vrijeme ne postoji... Bar u našim dimenzijama duša, koje su same odabrale svoje puteve pronalaženja...
Uzalud su govorili da nikad nećemo pobijediti pijesak vremena,koji je zatvorio vrata našeg novog susreta...Svako zrnce pijeska šaptalo je tajnu, i pokazivalo nove puteve koji će dovesti do nas...
Nepobjedivo smo zarobili vječnost,i sada,dušo duše moje,gledamo se,oči u oči... Pogledaj, sve oko nas istom željom diše...za spoznajom i prepozavanjem..A mi se smiješimo omotani neraskidivom uzicom zlatnom...
Sve je pod nama, sve je iza nas, sve je ispred nas...Ljubav...Ona,koja je otisnula naše čežnje u nemirna prostranstva, da nastane MIR...Ona, koja se nijednim imenom ne može nazvati, a svi je zovemo k sebi...
Tek dotakni pogledom zamrznuti dah zime u kojoj toliko treba Tvoje Sunce...Ti budi vječni dan novoga svitanja,ja ću biti dodir duge u beskraju sna...