Jantarno zarobljena

 u školjci svijeta

 optočena smolom zlatnih sjećanja

 ja čekam

 onaj dodir milosni

onaj dodir svjetlosni

da raspuknuta ljuska

nikad više ne poželi nikoga

osim tebe...

Oprosti što nikad neću prestati sanjati

i nikad prestati biti moreplovac

koji u vlastitom moru stvorenom od sna

kroz ludu glavu dječjih pogleda

plovi, nadajući se da ćeš ga podignuti

i iz valova izbaviti...

Ja i dalje sa menažerijom  svojih iznjedrenih

igračaka

hodam po žici

vjerujući da je ispod mene

mreža tvoje ljubavi...

Zapravo

ona i jest tu, ali,

pomozi mi da je vidim

i da je osjetim...

Ništa drugo ne tražim..

Moj dlan

dlan lutka drvenog

od tebe oživljenog

ti poljubi

i stigme vremena zaliječi...