JA,VJETAR I STARA SJENA

 

Ja i vjetar istočnjak,

okruženi zidom časne starine,

koračamo zajedno pod utjecajem

zajedničke sudbine,

A sjene se kriju po križevima,

i vuku se grobljem

poput sprovodne povorke.

Pored najmanjeg,

najskromnijeg groba,

čekala je ona sjena,

do krajnosti stara sjena,

sa crnim šeširom nahero,

Na crnoj,žalobnoj haljini

kao da joj je još bila

prilijepljena cedulja s cijenom.

Vjetar istočnjak mudro šapće

da joj je misija,

da svim pokojnicima bude sestra,

Duboko me dojmilo

Gledajući staru sjenu,

kako se ne može otrgnuti

od tog svog jadnog doma

i kako se s najvećom nježnošću

privija sestri oko vrata.

Ako nad nama lebdi duh

moje drage bake Julliane

i promatra sve ovo

Sigurno će se upitati:

''Nadam se,sinko moj

i sestro moja,

da nećete popustiti

u vršenju svojih dužnosti,je li?''

''Draga sestro,nikad!''oglasi se vjetar,

''Nikad,nikad,draga moja bako!''obećah

Rekoše,da ne može biti

istočnjaka tamo,

gdje se mrtvaci nalaze.

Rekoše mi,

da svuda vlada zima

i tama,

kud god ide duh moje bake.

Moram to napisati,

makar morao opet ponoviti,

jer me to vrlo veseli.

Znam,da može biti

istočnjaka tamo,

gdje se mrtvaci nalaze;

Znam,da svuda vlada ljeto

i sunce sja,

kud god ide duh

dobre bakice.

 

© Walter William Safar