Ja sam ti kao,

čudesni neki napitak

koji se daje

i predaje,

iz dana u dan, sklop samoće

i otvorenosti do neba,

tiha i glasna u isti mah,

spoj nespojivih žica, na

kojima će tek začuđeni ulični svirač

zasvirati pjesmu...

 

Moja nježnost prevazilazi dodire

tijelom zamišljene,

srcem odmjerene,

rastače se

u viru purpura  ruže

da bi ponovo izronila

na otoku nečije savršeno oblikovane

ljudskosti...

 

Ja sam u isto vrijeme jesen

i razigrano proljeće, koje pokušava

oživjeti listove

koji o počinku i smiraju sanjaju,

jer,

vječni sam nasmijani životvorac

koji se igra sanjajući

a stvara

igrajući se...

Moja duša

izbrazdana od vremena,

čuva svoje penjače,

jer, poput planine

dodiruje oblake

i ljubi zemlju

na kojoj nalazi svoje uporište..

Ja sam ti  kao ronilac

koji dubine ljubi

kao i visine,

i jednako u njima

svoje puteve pronalazi..

Ja sam plesačica vatre

i vode

strasna, poput plamena nedodirljivog

vijugava

kao splet kišnih kapi

na oknu maglovitom

od priljubljenih usana

koje o suncu sanjaju...

I nisam uvijek pitka,

gutljaj mene, ponekad može netko

u grlu zaustaviti,

ali,

pelin je kao i med

potreban

tek za trenutke

neprobavljene Istine..

Ja sam kao travka,

koja je nebrojeno puta osjetila dodir stopala pod sobom

pa se opet podigla

i prva

iz zaleđene zemlje izniknula...

 

Iza običnih, drvenih, neuglednih vrata,

ja zjenama lovim radost,

i plešem sa sedam velova

zavodeći Svjetlo..

Ja sam kao krijesnica,

čiji žižak umire

ako se u staklo zarobi..

Mogu savršeno voljeti

tek kad mi tamu ne oduzmu,

jer ja sam jednako zaljubljena u noć

kao i u dan...