Danas ti rekoh kako si mi
sve draža i draža,
a zapravo se iza tih riječi
skriva samo ljubav,
čista koju ti dajem,
nadajući se da ćeš i ti mene zavoljeti...

Zavolio sam tvoj ovlaš osmijeh,
ruke koje pišu pjesme,
svako malo osjećam čežnju,
kad te nema pored mene...

A tebi je sve to samo avantura,
prolazni hir,
trenutak u kojem ćeš
malo pobjeći od nevolja životnih,
uz koju riječ nježnosti,
pažnje...

No srce me ne sluša,
ono i dalje kuca za tebe,
pa ga zaboli,
kad vidim da se uplašiš ljubavi,
što ti je želim dati...

Zavolio sam te,
prepoznao u tebi iste patnje,
promašeno djetinjstvo,
sanjara koji ide dalje od granica ovog svijeta,
samo da osjeti smiraj,
spokoj,
u nemirnoj duši koja neprestano luta...

Da osjetih ljubav prema tebi,
izvikujem je glasno u ovoj pjesmi,
koju ti nećeš čuti,
ni vidjeti,
već mi ostaje samo nada,
da će nekim tajnim prolazima Svemira
ona doprijeti do tebe...

Da volim te,
u riječi ove nek stane cijela pjesma,
nek stane svijet između redaka,
nek se otvori tvoje srce,
jer sve mi se čini,
koliko god poricala iste osjećaje,
da ipak u tebi ljubavi ima...

Jer ne znam drukčije objasniti,
zašto onda svaki put zaplačeš,
kad osjetiš da me nema...

Ja kažem da je to ljubav,
i sve sile ovog Svemira,
ovaj put će se urotiti,
da se ona i ostvari...