Ja i moja
gospođa paranoja
skladan smo par
jedno na drugo oslonjeni
od svijeta
blago udaljeni.
Ah, ta moja divna
gospođa paranoja.
kako me samo brani,
kako me samo hrani,
sve što je opasno potencijalno,
sve što je bolno egzistencijalno,
samo mi šapne
u uho nježno
i sve što mi šteti
odgurne snažno
sve Ops denzitete
sve Ups padajuće komete,
sve moguće ljude,
koji me poprijeko gledaju,
sve što bi mom životu moglo zasmetati,
čak i u iskrenom osmjehu
nalazi nešto neiskreno, duboko,
u pogledu jasnom
nalazi zlo oko,
u svakoj šali,
zavjera se krije
u svakoj zbilji
skriveni agent škilji..
Na ulici kad šećem
ona me drži za ruku,
jer svaki prolaznik
ili reklama krije
skrivenu poruku.
I tako, u našem skladnom braku
u našem lijepom mraku,
rodi se čedo
veselo, kao sunčan dan
slatko,
kao jutarnji san.
Al ja vidjeh, da tu nešto ne štima,
previše toga što mi nemamo
naše čedo ima.
Kako je raslo,
sve više me počelo zbunjivati
i uvjeravati
da moja draga paranoja
nije njegova mama,
a ja da nisam njegov tata.
Uhvatih se za glavu:
što ako su ga u rodilištu zamijenili
da bi sklad našeg života promijenili?
Paranoja se razmahala,
do večeri je gunđala,
o tome,
kako je sve moguće
u ovom svijetu
krcatom od zloće.
A ja počeh sumnjati
i porodično stablo istraživati,
čak i mogućnost nekog uroka
ili neokajanog poroka.
I pronađoh, jao meni
nekog davnog čukun, čukun, čuknutog pradjeda
koji je u našoj lozi veseljak bio,
jednostavan, iskren
bez suvišnih dilema,
ali brzo se to sakrilo,
jer zbog takvih u našoj lozi
samo može biti problema.
I što sad da činim,
čedo moje volim
al moja gospođa paranoja
za njega neće ni da čuje
jer kaže da je podmetnut
da naš brak raskine
i naša idila prestane.
Sve više se počela udaljavati
i od mene bježati,
jer sam se ja,
uz moje čedo, počeo smijati,
sve više se otvarati
i svijetu vjerovati.
Mislim da ću se ipak
od moje drage gospođe rastati
ma koliko s njom lijepo bilo,
jer uz nju,
bez svijeta ću usamljen živjeti
a sa mojim čedom
naučit ću ga ponovo
ljubiti...