"-14 Inter calces et verticem

Između peta i tjemena


"Majku je ubila ljubav.
Oca je ubila majka.

Živim u očevoj kući.
Danju i noću borim se sa grijehom. Danju i noću borim se sa grešnicima. Borim se protiv grešnika. Borim se greškama.
Gubim. Dobivam.
Ne odustajem.

Noću umirem.
Proganjaju me snovi.

„Najmoćnije drveće
mora pustiti korijenje
duboko u tamu,
duboko u zlo.“
Nitzche

Poznam zlo.
Zlo je poznat teren.Igralište-izgaralište.

Prošlost nije ono što vjerujem, da se zbilo već ono što jeste bilo. Nema bježanja.

Duboko na obodu grada poljana. Poljana nosi snove, žudnju, kajanje, smrt. To je moja zla kob.
Svršit ćemo zajedno.

Čovjek proživljava prvi put sve bez pripreme.
Sad znam. Istina me dotakla.
Sin sam svog oca. Idem spreman.
Između peta i tjemena slobodan. Svoj. Ponovo.

Napuštam kuću opasanu ogradom. Četiri je popodne. Udišem vrelinu. Ulazim u travu, prstima je raščešljavam brzo koračajući.
Osjetim ih. Tu su.
Jedni.
Jedne.
Oni.

Danima mi prilaze očevi, majke, uplakane djevojke, vojnici na štakama, dječaci lijepi, ružni.

Nešto je drugačije.

Poljana zmijsko leglo opačine, gubilište, jama zla.

Crkvena renesansa ispovjedaonicom vlada.

- Molim vas, oče, noćas se moram spustiti tamo, ja je moram vidjeti još jednom. Nije mi dozvoljeno, ali tako mi Boga hoću!

Neka me nema, ruke, stvari koje mi šapuće dok sam sa njom. Ona nestaje kroz tunel, idući za njom vidim svjetlo, vidim Boga. Pita me da li je volim?
Stalno joj moram govoriti da je volim.

- Razumijem, ali to nije u redu. Moraš prestati. Uništit ćeš se, već ti se zavukla pod kožu.

- Kožu, koju kožu? Ona me prva dotakla ikad, nije to ništa rekla je, ista sam ti, rekla je.

Oče, svi se boje moje kože, odvratan sam. Ništa ne pere ove ožiljke. Deset godina je od požara vijećnice prošlo. Uzalud je. Ona razumije, samo me ona vidi iznutra.

- Oče, šta više da radim, oblačim haljine, kitim se. Oblačim svilu, one smješne glupe trakice. Neće da me zaprosi. Dopustila sam i da legne sa mnom. Ništa. Znam gdje ide svaku noć, je li vam rekao? Svaku noć lovi beštije. Išla sam tamo, nego šta, nisam blesava. Niko mene neće ismijavati. Našla sam ga. Pa on u blatu sjedi, ništa posebno. Eto, došla sam mu, ali nisam dala da me takne. Baljezgao je, rekao mi je da ako voliš i blato je palata. Otjerao me je, rekao da ima ko da voli njega, a ne stvari.

Promjena.
Narav zvijeri se promjenila.
Zvijer koja moćno kopulira. Manipulira.
Ne tjelima. Dušama.

Draži mišlju o jedinoj utjesi zemaljskog roba.

Ljubav."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"








http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php