Bili smo sami,
usamljeni zajedno,
utapajući se u besprizornim samoćama..
Ruke naše bile su prazne,
ničega u njima više nije bilo,
ni dodira,
ni zagrljaja,
sami sebe smo se gnušali..
Najgori je bio onaj pogled
koji je na početku stremio u ljubav,
živio za nju,
da bi na kraju priče
postao hladan,
zjapio negdje u daljinu,
u kojoj opet ništa nije bilo...
Nismo se prepoznavali više,
stalno postavljajući pitanja
tko je ovaj stranac
u mojem dnevnom boravku,
drhtavih ruku i šutljivih usana,
tko je ova žena,
za koju sam mislio
da moje srce kuca...
A usne..
usne su bile još praznije,
ni tragova poljubaca na njima,
sve dok nisu u potpunosti nestale..

A s druge strane ceste,
tako blizu nas
stajali su oni zaista usamljeni,
napušteni,
oni čiji svijet je ostao zakopan
u kovčezima prekinutih snova,
njihova bol,
neispričana priča,
bila je pregolema,
ali premala za ovaj svijet,
zaokupljen vlastitom pohlepom
i brigama koje ga dočekuju svakog jutra..
Oni su stajali
nijemo promatrajući,
gledajući negdje u prazninu nebeskog svoda
i samo jednu misao
imali cijelo vrijeme na svom umu,
kako bi i oni htjeli biti tako sami,
kao i mi...