Bila je to ljubav. Moja prema tebi, tvoja prema meni. Lakirali smo svaki njen dan, svaki njen korak, svaku njenu putanju. Imali smo je darovanu od velikog života, od valova mora zaljubljenosti gdje smo plivali i ljubili se, dok crne vrane nisu doletjele u taj san i razapele ga na grane bez zelenog lišća. Čupala sam iz oblaka svoju suzu i potekla je kiša. Ta vilinska suza pretvorila se u rijeku što i danas teče do jednog razrušenog grada mog života, iza kojeg je ostao samo jedan kamen. Kamen čvrsto priljubljen uz tlo skrivao je moju sjenu, sklupčanu kao zmiju, u tami. Poželjela sam piti vino iz razbijene amfore nekog novog doba, poželjela sam kliznuti niz modre valove prema novim noćima. Poželjela sam zbrojiti neusklađene misli, sklopiti dlanove u molitvu nebu - neka mi to dopusti. Ah, poželjela sam te! Zanijekala sam i razrušeni grad, jedino je kamen ostao čvrsto priljubljen uz tlo. Bila je iluzija da si ga pomaknuo. Bila je opsjena da su vilinske suze poletjele između trepavica i nestale u daljinama. Bila je varka da je prolistalo novo lišće na granama crnih vrana. Dogodila se iluzija, a izgubljena duša je u nju povjerovala.