Posrćem i padam, guše me sve sile nevidljivih okova ubitačnog bitka.
Kako da izborim pravo na svoju nutrinu?
Moje su riječi ostale lebdjeti negdje iznad glave, prijeteći da će pasti na mene samu kao mač vođen rukom providnosti.
Tako je teško ostati svoj, a tako lako biti vođen besmislom ideja lakomislenih igrača na sreću.
Moje Ja koprcalo se u neskladu bivanja i htijenja, oduzimalo mi moć prosudbe.
Odlučih okrenuti leđa svemu što bijaše moje, svemu u što sam se klela, u što sam vjerovala.
Nabacah riječi na gomilu kao odbačenu odjeću.
I da sam tražila ne bih pronašla onu koju želim.
Novo jutro osvanulo je s mišlju da izdala sam sebe zbog sebe same.
Ipak sam odabrala pravi put.
bglavac
irida
