Oni koji pričaju o ljubavi ne znaju šta je to,
a Onaj ko je spoznao ljubav – od njega nema glasa.

O Ti koji si van mašte, poređenja, predstave i poimanja.
Iznad svega što su nam govorili, što smo slušali i čitali.
Naš sastanak se završio, život došao kraju,
a mi, kao i prije, ostali na početku Tvoga opisa.

Šejh Sadi Širazi

Ništa sam ne planiraj
Jer ljudski su planovi ništavni
Za sve nas pitaj
Jer Mi vladamo i od tebe smo ti preci. (Pjesnik)

Dželaluddin Rumi:

...tajna ludosti je izvor mudrosti,
mudar čovjek je lud od ljubavi,
onaj čije srce po razumu luta,
tuđin je svom biću po hiljadu puta.

Jedan čovjek dođe do vrata Ljubljenog i pokuca.
Glas upita: “Tko je to?”
On odgovori: “Ja sam.”
Glas reče: “Nema mjesta za Tebe i Mene.” Vrata ostaše zatvorena.
Nakon godine samoće i odricanja on se vrati i pokuca.
Glas iznutra upita: “Tko je to?”
Čovjek reče: “Ti.” Vrata mu se otvoriše.


Nastavi spavati

Oni ljudi od vas,
koji ljubav milu ne ćute
nek’ spavati nastave,
slobodno, neka ušute.

Kod kojih osjećaj ljubavne tuge
svoje krake nije stig’o da svije
nek’spavati nastave
kad’ im u srcima ljubav ta ne vrije.

Onaj tko ne čezne silno,
“susretu” koji nimalo nije sklon,
nek’ spavati nastavi,
kad’ već ne pita stalno: “A gdje li je On?”

Način ljubavi je izvan,
niti jedne sekte ne ogrće skut,
nek’ spavati nastavi –
kom’ su varanje i licemjerstvo iskreni, pravi put.

Ak’ se k’o bakar ne topiš
traganje iskreno ako ti nije,
nastavi da spavaš –
kad’ već ne čezneš za zlatom alkemije.

Ideš li čas lijevo čas desno
k’o kod pijanice ako ti je stanje,
nastavi da spavaš,
ak’ ne znaš da je vrijeme za klanjanje.

Vjera odnese mi san
od nje nemam nimalo mira,
ti nastavi da spavaš
kad’ tvoj san već nitko neće da dira.

U ruke ljubavi smo pali
ne dira nas više nikakva tama,
ti nastavi da spavaš
kad’si već ost’o u svojim vlastitim rukama.

Ja sam taj čovjek
ljubavlju sav opijen
ti nastavi da spavaš –
kad’ si hranom sav ovijen.

Više ništa reći nemam
predala se ova moja glava,
tvoja u halje riječi nek se zavuče
i nek i dalje mirno i slobodno spava.

U gluho doba, Sufija poče plakati i reče:

„Ovaj svijet je kao zatvoren (mrtvački) kovčeg,
u kojem mi kroz naše neznanje
živote provodimo u ludosti i pustoši.

Kada smrt dođe da digne poklopac,
svaki onaj koji ima krila će odletiti u Vječnost
ali oni koji nemaju krila će ostati zaključani u njemu.

Tako, prijatelji moji, prije nego poklopac bude podignut.
uradite sve da postanete ptice na Allahovom putu,
uradite sve da vam izrastu krila i perje na njima.
(Attar Nisapuri)