Ponekad tako, probudim se iznenada, uz osjećaj da netko iz mene izvlači sidro, kao što se uzburkano more uznemiri kad netko dotakne dno.. Ponekad tako, osjećaj je živ, zavrti se smijeh u očima, ali u auri postoje čudni znakovi, a ne prepoznajem ih… I tad, u vjetru osušim suhe usne, zaboravim se i nestanem, opet u snovima… A probudili su me iznenada… Iz svijeće izlazi tanak trak dima što skuplja noćne leptire, u čaši je ostao talog mog daha, prelomljenog, izlomljenog... slomljenog… Izvan života nema ništa… samo vjerovanje... Ima li ljubavi, nakon ljubavi?
bglavac
irida
edin.kecanovic
