Iz vječnosti, osme postaje, ponovo na prašnjavom putu  devetke, blizu odškrinutih vrata  božanstvene Nule, ja konačno zaustavih svoje korake..Iza mene, ništa, ispred mene, ništa, u meni-Sve..konačno shvatih da ništa ne postoji izvan moga postojanja, ni radost, ni tuga, ni bol, ni ushit..Sve su to samo biljke zavodnice, koje pružaju svoje trnje iza predivnih latica ljepote..Još malo, i skinut ću svoju odoru sadašnjeg vremena, i zaboraviti na smiješna krila koja me ipak ne mogu odvesti tamo gdje želim otići-u sferu, gdje mogu i želim voljeti, kako se zapravo  i treba voljeti: bezgranično, bez rubova poznate i spoznate ograničenosti, bez spuštenog pogleda ispod obrva i bez sumnje, da će to voljenje ikad prestati i nestati...