I dok siva koprena kiše lebdi iznad usnule panorame moga grada, potražila sam istinu u srcu i rekla joj: „povedi me večeras“.
Kao stihovi jedne davne melodije, vezala sam istinu uz svoju dušu i uvijek je umatam u velove istine, provlači me kroz katakombe čudnih lažljivih ljudskih odnosa, satima mi pokazuje svoje zlatno lice i dokazuje mi da jedino takvim pristupom vežem svoje srce uz Božje postojanje.
Istina ne može čekati niti jedan trenutak, ona je kap u mraku, ona je zlatna zraka Sunca u praskozorju.
U svakakvim razgovorima mene i mene, istina je ta, koja je na kraju dala svoj žig i mom postojanju.
Znaš da sam ti otvorila dušu, svoj život sam razasula po bijelom stolnjaku u onom restoranu kad si me pozvao na piće.
I dok je ljetno Sunce pozlatilo tvoje plave oči, na moje se uvukla neka sjena.
Spustila sam pogled i tad sam vidjela svoje oči.. nepovjerljive prema sebi samoj... zar se to meni događa?
Poslušala me istina i povela me te večeri u šetnju života.
Potražila sam te noći istinu i ona mi je uzvratila pogled ogledajući se u tvojim plavim očima.
Iz trapezastog oblika, bol se zaokružila, ispunila prostor i – nestala.
Istina ne može čekati niti jedan trenutak, a posljednje zrake Sunca su mi pokazale, da ipak najviše vjerujem – sebi.
„Povedi me večeras“ završava svoje lagane tonove, a ja polako završavam svoju večerašnju misao.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
iz knjige: "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4
bglavac
edin.kecanovic
