Znam da razni putevi vode do istine, a ona je opet za svakoga različita. Može se gledati iz raznih kuteva očiju. Riječi, te lepršave zavodnice, često znaju prekriti velom neke konture istine pa se vjeruje da je to – TO. Zagledana u plavo nebo, znam da se istina rađa u svakom srcu, u svakoj duši. Ne govorimo često iskreno, onako kako osjećamo. Nježan vjetar donosi na polusklopljene oči – istinu o tebi. Taj eter što me još uvijek obavija svojim oblakom, kroz san mi te približio i razjasnio neke zablude, guste velove što su prekrili istinu o tebi. Noćas su moje mreže snova bile pune i bogate. Dobro je to vino koje se razlijevalo našim danima, slatke su te jagode u lipnju kojima smo se darivali, bogata su sjećanja i snovi na tebe. Znala sam da mi život donosi tamne oblake, znala sam i znam da nije uvijek plavo nebo dobrodušno naklonjeno svakog jutra. Znala sam. Znam i sad. Skinula sam crne boje sa svoje duše, prinosim pradavnu amforu slatkog vina nekog novog doba svojim usnama i želim ispiti taj gutljaj, obuhvatiti morski žal svojih snova cijelim postojanjem, a u more potopiti tugu, vjernu pratiteljicu kroz dugi niz godina. Hoću li uspjeti? Naravno.... Kad se suočim sa istinom u sebi... sve je moguće.