Ispovijest

 

Nalik crvenom grejpu, Sunce se stidljivo pomalja iza obzorja dok jedan svetac zamišljeno sjedi na obali mora i razmišlja o svome životu.

Na daleko oko njega nema nikoga; samo horizont, izlazeće Sunce, pokoji galeb, šum valova i želja da bude iskren.

“Dragi moj Gospodine, budući da je Sunce zjenica Tvoga oka, ono me je podsjetilo na Tebe.

Iako sam svoj život posvetio Tebi, rijetko kad te se iskreno sjetim.

Putujem uokolo pjevajući o Tvojim slavama i kao papagaj ponavljam riječi koje su još od davnina Tvojom rukom zapisane u knjigama mudrosti.

Mnogi me cijene i odaju mi poštovanje zbog mojih milozvučnih i učenih riječi, ne znajući što se sve nalazi u tajnovitim i oprezno sakrivanim dijelovima moga srca.

To samo izgleda kao da sam jednom za sva vremena, u vatru žrtvenog oltara stavio svoje želje da volim i budem voljen, da ljubim i budem ljubljen.

Iako znam da se vječno nalaziš u mome srcu, osjećam se usamljeno i napušteno. To je zbog moje nezahvalnosti za sve dobro što si učinio i činiš za mene.

Samo u ovom životu, spasio si me toliko puta; od lažnih prijatelja, od kompliciranog porodičnog života i ovozemaljskih poroka.

Spasio si me od mračnih sila koje poput ogromnog crnog pauka grabe i proždiru sve one koji misle da je smisao života u prinošenju samoga sebe na oltar svjetovnih užitaka.

Spasio si me od glupih, ispraznih ideala, od medija koji ljudima truju inteligenciju i razbor sve dok ne postanu potlačeni vjernicima Sotone.

Izvadio si me iz mase koja nesvjesno i veselo kulja u propast. Uklonio si paučinu s mojih očiju pokazujući mi da svijet uopće nije onakav kakav on samo izgleda.

Uplašio si strah u meni, pa je pobjegao u kraljevstvo

onih koji te zauvijek žele zaboraviti.

Dlijetom mudrosti odvalio si pohlepu iz moga srca pokazujući mi da nije bogat onaj koji ima mnogo, već onaj kojemu je potrebno malo.

Pružio si mi utočište u onima koji te nesebično i s ljubavlju nose u svome srcu.

I sada znam da gdje god takvu dušu nađem – svoj dom ću naći.

Naučio si me da se nikome i ništa u životu ne događa slučajno, i da su naša dobra i zla dijela za sva vremena zapisana u bilježnicama prostora i vremena, pa se tako prije ili poslije sretnemo sa svojom nagradom ili kaznom.

Nježno si me uhvatio za ruku i izveo iz tamne špilje neznanja.

Postavio si me na put savršenstva kojega su milijunima godina

utirali sveci iz daleke prošlosti.

Taj put je uzak i često vijuga kroz strmoglave litice i predjele gdje orlovi svijaju svoja gnijezda.

Jedan neoprezan korak može baciti neodlučnog putnika  u bezdan od kojega se srce ledi.

Katkada taj put vodi kroz prašume pune divljih zvijeri i sablasti, a ponekad treba preći preko srušenog debla koje premošćuje dvije obale brze i tamne rijeke pune virova.

Iako je pun prepreka, ja znam da taj put vodi do Tebe i da će konačno odredište biti nagrada izvan mogućnosti moje mašte.

Moja jedina nada je to što me Ti svakodnevno ohrabruješ da koračam dalje.

Krijepiš me nektarom duhovnog zadovoljstva koji moje putovanje nerijetko pretvara u pjesmu i ples.

Ali ipak, ponekad poželim skrenuti na sporedne staze ili jednostavno ostati tamo dokle sam došao.

Unatoč tome što je moje srce prepuno materijalnih želja

– molim te, nemoj odustati od mene.

Pomozi mi da ustrajem i daj mi priliku da ti pokušam uzvratiti za sve što si učinio i činiš za moju dobrobit.”

 

Premantura, 26/08/02