Koliko cirkuskih euforija

 pljeska ispod pulta

onih

koji se skriveno smiju

svim mojim razapetostima

jer bog mora šutjeti

kad ga svojim bahatostima tlače

bog mora stisnuti zube

kada ga raščlanjuju,

kloniraju

mijenjaju mu obličje

oblače u neke svoje trendove

brižno vodeći računa

da se make up ne rastopi

pod prvim naletom suze pokajnice…

 

Ne pitajte me,

koliko puta sam smio odmoriti

od svih vaših somnabulija

od svih uplitanja

u vaše mreže laži

koje sam rasplitao

a nove su se stvarale

prije nego bih stare  nestale…

 

Često, tako često sam među vama šetao

doticao toplim dahom

vaša  pothlađena srca

i  zalogaj po zalogaj

hranio vaše anoreksične duše

pokušavajući vam utoliti glad za ljubavlju,

uliti želju za milosrđem,

često,

bez odjeka…

 

Kakav sam ja to,

nesavršen

i nedorečen,

gospodar bez ijednog podanika

maestro bez orkestra

i usamljenik

bez pravog puta?

 

Čekam da me oslobodite

svega što nisam ja

i zagrlim vas

u konačištu

gdje želje prestaju

i vaš prvi udah istine

krikom započne život bez kraja..

 

A do tada,

pustite da počinem trenutak

prije bljeska

u metrou užurbanosti,

tek toliko,

da vrijeme zaustavim

i uspavam netopire

bijesne zbog nadolazeće spoznaje

da vječnost

ima drugačije ime

i drugačiji smisao…