Nema te više...
riječi moćne poput usuda,
tumaraju prostorima preostale svijesti... izmiče posljednja nada u povratak
tek probuđene sreće...
ne može duša sama,
jer dvoje nas je,
a jedan odraz smo u zrcalu...
jedno, vječno,
simbol pripadanja bezuvjetnog...
o zar može bol biti tako silna,
a da uzmakla je sama pred sobom, prestravljena tamom
ambisa vlastitog...
može...
srce zna...
guše mu otkucaje
sve neispunjene čežnje...
grca u moru još neisplakanih suza...
anđele moj...
da li ćeš me prepoznati
u intermezzu vječnosti...
bglavac
edin.kecanovic
