jutro… svjetlosnim godinama daleko od mene…
a oči širom otvorene… potpuno crne… od proširenih zjenica
tjeram nesanicu… zatvaram oči pred igrom umjetnog svjetla i sjene…
eh, šta mi je… možda ne mogu spavat zbog pletenica…
samoća… u ovo gluho doba… nigdje žive duše…
a ja… sklupčana opet… zbrčkana… kao da ne postojim
možda ovaj neiscrpni izvor vode u očima osuši bura što puše… ma…
obrisat ću ih sama… prstićima svojim…
voda, zrak i ja… sve je drugo bio samo san…
očaj, tuga, previranja… nigdje ni trunčice prirodnog svjetla
lagano ustajem s hladnoga poda… da dočekam još jedan novi dan…
iz daljine čujem kucanje crkvenog zvona… i moju budilicu – pijetla…
mrak…
irida
bglavac
