U Tebe vjerujem,

 ne daj da se postidim

 i postanem rob kraljice maskarade

 koja lažnim osmjesima

 bezbrojne svoje maske ukrašava

 a iza svih likova

bezdušje tamno

za konačnicu susreta sa nama

skriva...

U Tebe vjerujem,

stvorio si me kao vječnu, zaigranu budalu

koja samo za Tebe

po rubu ponora korača

i spremna je

i skočiti u bezdan

ne bi li tamo

nježnost tvoju zagubljenu

očajnicima u odori surovosti

donijela...

Ne daj da se postidim,

i kad me vjerni pas moga srca

iznevjeri

raskida moju odoru

i izazove osmijeh bijesnih

i prijesnih...

Toliko smo visoko

a toliko nisko...

Ne daj da zaboravim

da me ni jedno živo blato

ne može zadržati

da poletim

kada prema meni krene kamenje

griješnika ovoga svijeta

da poletim

ali ne i da pobjegnem,

tek da se iznad svoga očaja uzdignem

i ponovo

u svijet

sa iskrom ljubavi se vratim...

Ne daj da se postidim

nad sumorjem

svega što nisi Ti

i svega što nisam Ja

daj da nikad ne zaboravim

svjetlonošinu luč

koja je blatom

i mrakom prekrivena

a u ruci je najljepšeg anđela spoznaje

sakrivena...

Ne daj da se postidim

kada nas pokušaju razdvojiti

i kada me pokušaju staviti iznad Tebe

jer, zasigurno

možda ću na tren uživati u tome

a onda zaplakati..

Vjerujem u Tebe

da ćeš me tada konačno

čvrsto zagrliti

i pokazati

da nikad nisi prestao vjerovati u mene

niti bio postiđen

kad sam ti na trenutak leđa okrenula

a onda shvatila

da ne postoji niti jedan dio mene

koji je od tebe bio odvojen

iako u svijetu sivom

često zarobljen

u dubinama čula okovan

u bespuću strasti

izgubljen...