Kad se moje tijelo
sa godinama bori
a srce i dalje jednako žarko
kao u prapočetku gori,
ja grlim dušu
i ljubim joj skute,
govoreći joj:
"Vjerujem, i uvijek ću vjerovati u te..."
Kada me tuga svlada
jer gledam
kako ljudskost u ovom svijetu nestaje
i sve više samilost i nježnost prestaje,
ja opet dodirujem duši skute,
i šapćem joj, gotovo bez daha:
"Vjerujem dušo,
i dalje vjerujem u te..."
Kada parada bučnih koraka
nadjača one male, sitne
i zveckajući oružjem
zaguši one iskrene želje
koje svijetu više nisu bitne
ja te dušo pratim,
kroz mene
uvijek možeš naći svoje pute,
jer vjerujem, vjerujem u tvoju snagu,
vjerujem u te..
Kada ovo tlo u kojem za te
posadih cvijeće nježno
prekrivaju dračom
i otimaju ljepotu
koju nam nesebično daruješ
ja za tebe gradim malenu kućicu
da se imaš gdje odmoriti
i da nađeš mir
kada želiš da samuješ...
Kada o tebi pišu lažne vedute,
govoreći da ne postojiš
da si samo san
a tijelo bez tebe, sasvim dovoljno
da preživi dan,
ja gotovo krikom vičem
"vjerujem, vjerujem u te"...
Znam da u meni
svoju vječnost
ljubeći me, stvaraš
mada ponekad čudesno dječje
a starački jasno,
ja tvoje slike
slažem na zidove života,
svake minute, i potpisujem ih riječima:
"Volim te
i uvijek ću vjerovati u te.."