Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Posjetiteljice nježna, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si nego ta bijela glava koju stežem
rukama, poput grozda, svakog dana.
Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem izmedju žutih vijenaca.
Tko piše tvoje ime slovima od dima izmedju južnih zvijezda?
Ah, pusti me da se sjetim kakva si bila tada
kada još nisi postojala.
Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreža skamenjena od sjenovitih riba.
Ovdje zamiru svi vjetrovi, svi.
I svlači se kiša.
Ptice bježeći prolaze.
Vjetar. Vjetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevrijeme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.
Ti si ovdje. Ah, ti ne bježiš.
Odgovarat ćeš mi sve do posljednjeg krika.
Privini se uza me, kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sjena dira oči.
Sada i sada, malena, donosiš mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tužan vjetar juri ubijajući leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.
Mora da te boljelo da se na me privikneš,
na dusu mi divlju i samotnu, na ime od koga svi bježe.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu kako gori
ljubeći nam oči
i sumrak što se nad nama gubi u lepezi što se vrti.
Milujući te kisile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet ću ti copihue, radosno cvijeće s planina,
tamne lešnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.

( Pablo Neruda )