Tko je to sakrio

plahovitost treptavih mojih krila

i priljubio me uz okno

da kroz srebrnu igru zime

na staklu

pišem tvoje ime ?

Koji se to lopov drznuo

ukrasti moj  glas

da te kroz oluje

kad tonem u valove

ne mogu dozvati

i ruku tvoju

u mojoj osjetiti?

Tko je  moje sunce

oblacima prekrio

dok ja

otvorenog prozora

tvoje svjetlo čekam

stol za dvoje rasprostirem

i točim ljubav

u čaše umjesto vina

za naše  vječno sutra,

za naša bolja jutra...

Tko mi je ukrao tvoje plavo

(kao kap mora)

tvoje  bijelo

(kao pero anđela)

tvoje crno

(kao tama, iz koje se rodih)?

Neću tražiti krivca

jer jedini lopov sam ovdje ja

ti svoje želje živiš i dalje

a ja sliku svoju bez boja stvaram


za anđelom koji se krije od mene

izgaram...