I kad pjesma utihne,

koraci se težinom zime zaustave,

ja ću pjevati

iz dubine  duše

malenom iskrom svoje nade

vođena čežnjom

da pokrenem zaustavljenu vječnost

i zaplešem ples radosti

sa svima

koji će pjevati sa mnom..

I kad se čini da ne postoje više glasovi

  i privid kraja pokaže svoje ozbiljno lice

ja ću opet  pjevati

  onako čarobno, smijehom,

 koji mi neki maleni putnik anđeoski

 ostavi na prozoru zaleđenom

 tek da se sjetim

 da se ne predajem

 kada se sve preda oko mene

 okovima tuge

  ili besmislu nedorečenosti..

I kad se svi konjići djetinjstva

zaustave na vrtuljku

izgubivši ritam

 a barke na  snijegu

začuđene  prestanu svoj njihaj

 ja ću opet pronaći put

da budem dijete

 igrajući se sačuvanim trenucima

 iz nekih zlatnih pretinaca izvađenih,

i zapjevati..