I kad pjesma utihne,
koraci se težinom zime zaustave,
ja ću pjevati
iz dubine duše
malenom iskrom svoje nade
vođena čežnjom
da pokrenem zaustavljenu vječnost
i zaplešem ples radosti
sa svima
koji će pjevati sa mnom..
I kad se čini da ne postoje više glasovi
i privid kraja pokaže svoje ozbiljno lice
ja ću opet pjevati
onako čarobno, smijehom,
koji mi neki maleni putnik anđeoski
ostavi na prozoru zaleđenom
tek da se sjetim
da se ne predajem
kada se sve preda oko mene
okovima tuge
ili besmislu nedorečenosti..
I kad se svi konjići djetinjstva
zaustave na vrtuljku
izgubivši ritam
a barke na snijegu
začuđene prestanu svoj njihaj
ja ću opet pronaći put
da budem dijete
igrajući se sačuvanim trenucima
iz nekih zlatnih pretinaca izvađenih,
i zapjevati..