Ovo  vrijeme surovosti i sirovosti

traži srce iza trnja

i meku pulpu nježnosti

iza tvrdog mesnatog tkiva ranjenika

i onih

koji razapinju Ljubav(pišem je velikim slovom)

svojim ponavljanim, ustaljenim vrlinama

koje to nisu

ljudi koji su fotografi pogrešaka

ljubitelji tuđe tuge

tražitelji tko će koga prije na koljena...

Ovo je vrijeme

kada se prošlost želi ponoviti

i zaustaviti krik slobode

Ljubavi podno križa

kojoj nježnost iz ranjenog boka kaplje

dok nečija ruka

drhteći koplje sakriva

...jednom će procvasti iz suza njegovih ruže duhovne...

Ovo je vrijeme

U kojem nježnost ne želim više sakrivati

iako sam to činila često

ne hajući za  oči koje su je pogledom tražile

ruke koje su golubu vezivale zgužvani papirić nade

da odnese nebesniku u krilo..

Branila sam svoj bok

od spomenutog koplja

dok je Onaj koji je šutio

progovorio istinom:

Duša žudi za otvaranjem do kraja..

I evo:

bez straha

gledat ću prolaznost

ne kao krajnju stanicu

nego kao radosno putovanje bez prestanka

Rasut ću ljubomorno čuvane

šarene  špekule prošlih trenutaka

(neko dijete će se poigrati- jer trenuci su sreće)

Pustit ću krila

neka dotaknu i plamen

tijelo leptira

kao tijelo čovjeka

krhko

duša će znati

kako dalje

I kada najveće bitke završe porazom

tama kada se svjetlu naruga

ja ću oružje

pretvoriti u cvijet

i tugu u osmijeh

Nije li to nagovještaj

sna

kojeg tek trebamo

odsanjati

pa proživjeti??