Dok je tama umirala, a jutro se rađalo u plavim daljinama, srce je opet preuzelo uobičajen ritam sata i pokazalo se kao nepogrešivi vodič kroz neobjašnjene staze gdje će me danas odvesti. Proučavam oblik današnjeg dana i ne vidim ništa. Ništa što bi mi dozvalo osmijeh na usne. Obična subota, pomalo smušena pomalo bahata jer nastupa uvijek šesta u nizu. Izmiče mi spoznaja o tebi. Gubiš se negdje... sve teže pratim tvoje tragove. Kao i svih ovih dana i danas si moja tema. Uvijek si moja tema, pratim iz daljine tvoja buđenja i snove, slušam u blizini kako ti srce ravnomjerno priča o danima kad si bježao iz svog pustinjačkog stana u stare knjige simbola i tražio se u mreži nesuvislih riječi i gluhih noći. Sagorijevam polako, mir dolazi kroz moje trepavice u ove oči i zaustavlja se, lebdi oko čela. Da... još si uvijek ti samo moja tema.