život se svako malo smrti,narušava
presuši,ponire, pa izvire
u svojoj biti..
život se igra,
kao dijete koje još za opasnost ne zna
pored oštrog ruba stola
svakog trena glavica prohuji tik uz njega.
A um kao majka
pretrpi svu bol i stradanje
koje eto...i nije se dogodilo...
dovoljno smo misli poklonili svemiru
i ljubavi zvijezdama i suncu
a još više bola poslali u beskonačnost
da sve to tamo negdje nekog stvora u krevetu prene iz sna...
tada će reći...kao i svi..
ružno sam sanjao..
potom se okrene ženi,zagrli je
ona u polusnu njegove ruke utopli na grudima svojim.
I sva mudrost i strah će morati sačekati
jutro i buđenje.
bglavac
edin.kecanovic
