život se svako malo smrti,narušava

presuši,ponire, pa  izvire

u svojoj biti..

život  se igra,

kao dijete koje još za opasnost ne zna

pored oštrog ruba stola

svakog trena glavica prohuji tik uz njega.

A um kao majka 

pretrpi svu bol i stradanje

koje eto...i nije se dogodilo...

 

dovoljno smo misli poklonili svemiru

i ljubavi zvijezdama i suncu

a još više bola poslali u beskonačnost

da sve to tamo negdje nekog stvora u krevetu prene iz sna...

tada će reći...kao i svi..

ružno sam sanjao..

potom se okrene ženi,zagrli je

ona u polusnu njegove ruke utopli na grudima svojim.

I sva mudrost i strah će morati sačekati

 jutro i buđenje.