Dubina Duše je tamno more,
kao aura obavija moj lik
sa zlatnim sjajem rane zore
uči me kako da pišem života stih.

U dubinama Duše nešto miruje
i daje nam onu ljudsku dragost,
a njena svjetlost kad me dodiruje
na mene se prelijeva Božja blagost.

Ne znam, Dušo, što mi nosiš
pa ne čujem zvuk tvojih koraka,
ali znam da mi dah pronosiš
kroz guste predjele ljudskog mraka.

Hvala ti, Dušo, što si tako brižna
i zauvijek čuvaš moje srce malo,
a mnogima si bila nedostižna
i do tebe im baš nije bilo stalo.

Svaki put kad mi dušom takneš srce
i oduzmeš onaj titraj života,
ljubavlju obasjaš moje lice
pokazujući mi što je prava ljepota.

Uvijek si sa mnom, tamna kao more,
zaustavljena sjećanjima u jednom trenu
objavljena zlatnim sjajem rane zore
pokazujući mi moju tamnu sjenu.

Lijepa je ta moja sjena
što se igra sa mnom svaki puta
pa ne znam, jesam li dijete ili žena
što pustim životnim stazama luta.

U svakom slučaju, hvala ti, Dušo moja,
što u meni ono dijete skrivaš
i kad se pojavi sjena tvoja
kao anđeo čuvar me ljubavlju pokrivaš.

http://shadowofsoul.blog.hr