Tko sam zaista ja?
Sve mi teže pada da se poistovjećujem s kostimom kojega nosim već trideset i osam godina. Valovi svjetovnog postojanja već me suviše dugo lupaju o oštro stijenje materijalnih želja – a ja sam samo naizgled nemoćan bilo što učiniti. Bespomoćno plutam nošen jakim strujama dualnosti. Sreća u nesreći, pa te stijene nisu više toliko tvrde, oštre i nepopustljive kao što su nekada bile, jer baš kao što morska sol godinama nagriza i obli čak i najtvrđi kamen, tako moja mala, ali ipak rastuća želja da se konačno probudim iz beskonačnog sna – polako ali sigurno, nagriza i onu moju najtvrđu želju – da budem glavni glumac u kazalištu snova.

U kazalištu u kojemu su kulise sačinjene od magle, pozornica od opsjene a publika od svakojakih spodoba i sablasti koje se grohotom smiju i tapšu kada god izvedem neku ‘zabavnu’ glupost. I što se više ja kreveljim i pravim budalu od sebe čvrsto se poistovjećujući s kostimom od mesa, kostiju, krvi i crijeva – tim se više moja publika smije i valja po podu; a ja se već unaprijed radujem kako ću dobiti pozlaćenog Oskara ispunjenog njihovim izmetom.

Ponekad igram komične predstave, ponekad ih zabavljam burleskama, a ponekad tragedijom. I baš kao što je publika iznenađena mojom ekspertizom, tako sam i ja iznenađen činjenicom da se oni valjaju od smijeha kada igram tragične komade jednako kao i kada ih zabavljam komedijom. Svaki moj grč, svaka patnja i agonija pričinjavaju im veliko zadovoljstvo. I umjesto da budem ispunjen srećom i ushićenjem nakon svake odlično odigrane predstave i glasnih ovacija publike, ja se na svoje ponovno i ponovno iznenađenje osjećam zgrušan i ophrvan krivnjom sjedeći u uglu pozornice na izlizanim daskama dok su svjetla ugašena, debela zavjesa navučena i dok se naizgled ništa ne događa. Zar su ti osjećaji nagrada za sav moj iskreni trud?

U svakoj ulozi dajem sve od sebe za malo zadovoljstva od ponosa, slave i aplauza publike; a na kraju mi ipak ništa ne ostaje osim straha od završetka predstave. I to nije sve! Pred ponoć narednog dana, kazališni kozmetičari i krojači monstruoznih oblika trgaju mi s lica staru masku i grubo skidaju iznošeni kostim, da bi mi već pred zoru prišili novo odijelo i dali tekst za narednu ulogu.

Iako mi zapravo malo koja uloga zaista odgovara, iznova i iznova se vežem za svaku od njih, zadovoljan uobraziljom da su svjetla reflektora usmjerena samo na mene dok publika pomno očekuje svaki moj novi pokret i izgovorenu riječ. Njihovo zadovoljstvo mi daje dovoljno nadahnuća da iz godine u godinu, iz predstave u predstavu, navlačim nove kostime na sebe. Ponekad nosim kostim kralja i s velikim zadovoljstvom se udubim u tu ulogu; ponekad igram ulogu prosjaka čiji je život jad, bijeda i čemer; a ponekad sam smiješan samome sebi kada u ulozi svinje rokćem po pozornici valjajući se u blatu i vlastitom izmetu. U tim trenucima ne znam točno što bih učinio. Da li da se smijem, plačem ili jednostavno rokćem? (Što se uostalom od mene i očekuje).

Ali kakvu god ulogu da odigram – plaši me kraj; jer kraj je tmina, kraj je muk, kraj je agonija. I gdje je uopće kraj? Zašto strahovati?; jer svaki kraj je novi početak, nova uloga, novi kostim i nova prilika da očajnički zavapim: “Dosta!”, i da konačno postanem ono što jesam – duhovna iskra lišena bremena lažnih i privremenih osjećaja; osoba sa zbačenim kostimima i krinkama razasutim po podu garderobe kazališta snova; ptica puštena iz kaveza svjetovnih žudnji i ambicija; savršeni sretnik koji se vječito zabavlja služeći Krišnu, koji je izvor sve ljubavi.