Tama je vladala cijelim prostorom. Samo na jednom skrovitom mjestu, udaljenom od ljudskih očiju, malena skupina od dvanaestak ljudi obučenih u bijele tunike, bijaše obasjana mjesečinom. Pun mjesec kao da je sav svoj sjaj odlučio pokloniti ovome času.Kasna je noć, i kroz šumu odjekuje tišina koju povremeno narušava kretanje vjetra među granama.

Ali , vjetar nije jedini koji se kreće toga trenutka. Nečija silueta polako kruži, od jedne osobe, do druge, treće... sve do posljednjeg člana ovog neobičnog skupa. Nešto šapuće svakome ponaosob, a pogledi se susreću poput meteora u noći. Kratak bljesak... pa tama. Tijela se počinju mekano gibati u spiralnome krugu, u ritmu disanja i otkucaja srca. Svatko sam za sebe,a opet skladno, jedinstveno,složno.

Na sredini hrama, pod otvorenim nebom,još nešto je darovalo svoj sjaj.Kamen neobičnog izgleda... gorski kristal. Nebrušeni, tek rođen iz utrobe zemlje. Očišćen je pod slapom planinske rijeke, i u ovoj noći biti će posvećen iscjeljivanju. Koga ili što će iscjeljivati, biti će otkriveno upravo sada jer skupina se i sastala sa tom namjerom.

Prilaze kristalu, jedan po jedan, dodiruju ga rukama, neki ga podižu i kao da nešto očekuju. Sjaj postaje sve jači, pulsira i nešto neobično se dešava sa kamenom. Njegova aura se počinje širiti, prelazi i granice hrama, dodiruje šumski prag i zastaje. Dvoje Iscjelitelja dobiva uviđaj u obliku vizije. Budućnost... bolest... smrt tijela... neznanje... iscjeljivanje.

Svoju viziju dijele sa drugima. A unutrašnjost kristala, u skladu sa novom spoznajom sjaji sve jače i jače. Kao da time potvrđuje ono što je upravo obznanjeno.
Polako, kao da u rukama drže tek rođeno dijete, miluju kristal, nježno pjevuše svoju molitvu i zahvalu, ostavljajući ga izloženog na mjesečini.

Tihim korakom napuštaju hram. Za njima ostaje miris tihe unutarnje radosti.

(Safiris. blog 2005.)