Čovjek si,i duša,

čemu tvoje brižno skrojeno odijelo,

i grč i šaka stisnuta

pera slobode univerzuma,

tvoj čudesni prazni plutajući let,

dok latice ruža padaju po tebi

i sanjaju savršeni svijet?

Tvoj pad dočekuju nevidljive ruke,

a ti,uporno ploviš nekim bespućima

iskrivljen od neostvarenih nadanja

i slomljen

od vječnog i vlastito odabranog stradanja..

Koja je razlika

u začuđenosti okamenjenog anđela

i razmahanog leptira?

Anđeo tuguje

jer ga Ti,dragi čovječe

ne želiš pomaknuti,

a leptir,tuguje

jer ga dijete

ne smije dotaknuti..

Ništa više krila bezbrižnosti

ne smije raširiti,

jer..Čovjek u tebi plače

zbog rastavljene duše,

a duša plače

za čovjekom zaboravljenim...

I nije to zadnja riječ,

niti kraj koji više početi neće,

to tek treba biti probuđeni san

i početak sreće..

Čovjek si,ali i duša,

zaljubi u sebi

i budi oboje,

ne dopusti da išta tu ljubav uništi,

i čuvaj,o, dragi, čuvaj

kao najveće blago

ono što je tvoje...