Prvo se spokojno krećemo u povorci..

Jedno iza drugoga..

Netko je rekao da tako treba biti..

Slijediti druge

ispred nas

uhvatiti se za skute slijepca

koji vodi nas slijepe

a gdje?

Nije važno..

A kako?

Opet nije važno..

Dok se jedan ne spotakne,

pa zaostane za povorkom

o opipa čvorugu na glavi

od udarca

i pada..

Gleda druge kako se i dalje udaraju

ne mogavši se probuditi..

Udaraju se naučenim zakonima

kako  treba ljubiti,

kako čovjeka u sebi ubiti

kako se mora žrtvovati

i svima služiti

dobrotu netaknutu sačuvati

jer

Bog će ti sve vratiti

ako savršen nisi

bolje ostani gdje si

jer ljudi te nikad neće nesavršenog voljeti

a to može itekako boljeti...

I nikako da nauče

da te vole

onako

slobodno i božanski

pa da si crna avet

netaknut i čist si

u očima Jednog

koliko god se prljao

i poput djeteta

u blatu se mrljao...

Tako to počinje...

sjećanje doziva

buđenje...

Patos postaje strop

a duša

poletna

prestaje biti

sama sebi mizerna..

Maestro iluzije

prepušta igru djetetu zbilje..

Povlače se demoni

otkrivaju se anđeli

smrti i rađanja

život više ne proganja istinu

jer ona

nasmiješena

zastor podiže..