kad uranjam u sebe
nekih tihih budnih noći
idem na hodočašće
ka oltaru svoje duše
preko provalija uspomena
uskom cestom
drača me bode
vjetrovi vijore
a u daljini
osluškujem... more
ćutim miris neba
kleknem..
božanskom se pomolim
drhtavim rukama
palim svijeću
do mene ptice
mira slijeću
pitome
pažljivo pokupim krhotine
razbijenih iluzija
poravnam čipkani
obrub nade
položim ruže
za svaku svoju pobjedu
ispijem pehar suza
za svaki svoj poraz
a onda spremim svoj križ
duboko u skute haljine
i osmjehnem se
sebi ... u ogledalu
irida
bglavac
