"-9 Frigidum illud verbum: meum, tuum.

Hladna je to riječ: moje, tvoje...

Nisam zahtijevao, da se rodim, žao mi je što sam njen jedinac.

 Htjela je punu kuću djece, samo je htjela punu kuću djece njegove zato niko nije znao, da sam njegov.

Jedini.

Posljednji.

 Možda je ona na samrti shvatila, da je dao jedino što je mogao, imao.

Svoju dušu za nju,

Tiho ... niti riječi.

 Ona bi ispunjavala prostor riječima za oboje.

 Loših dana psalmi Davidovi.

Sve sama tužaljka za tužaljkom.

 Dobrih dana pisma, pisma zanesenog uživanja u tjelesnosti koju joj je dopuštao.

 Sati njoj poklonjeni, sebi dopušteni.

 Mnogo je pisala preklinjući ga, da legne sa njom.

 „Le travail de mes mains et les amour de mes yeux.“-

„...posao mojih ruku i ljubav mojih očiju...“

 Kada te vidim, trepere u meni te pred pljusak krošnje iskreno presahnut ću zbog sveg'.

Znam da me hoćeš i da me ne smješ taći.

Presahnut ću zbog sveg.

Nalik si mi samo, kriješ se iza svog Boga.

Moram te imati,shvati.

 Noćima mislim samo kako zavesti slijepost provalijom? Planiram muke kao tvoj Job, nikad se ne grlimo po danu.

 Jutrom su nam ruke amputirane, Ti moliš Boga da te toliko ne volim, ja te dozivam da dođeš kao Spasitelj da me tješiš.

 Hvališ se čistoćom, ja sam pepeo pod tvojim nogama. Prekrivena sam šavovima duše, ljubi mi rubove rane. Čeznem za utvarom, ražalostiš me nemanjem.

 Znaš, u snu ti se svijam oko nogu kao trava. Smješimo se jarko kao sunce. Punimo uši tepanjima, sudaramo se jedno o drugo kao noću što se nalijeće na namještaj.

 Nalazim te samo ovdje, u bezdušnoj kući bez vrata, znam da te čekam, znaš da te čekam.

 Danju me se ne dotičeš... Niko me manje nije imao, a da me je imao posve. Danas mi pomozi, imam u glavi tumor, tu moriš me.“

 Voljela ga je, to mislim kad mislim o njoj.

 Živa želja.

Živa potreba.

Žilav bol kojom se lijepila za njega.

 Vladavina majke nad njim počela je kao u Senecinim djelima, kao sila, intriga. Nije vidio prijetnju u njenom prisustvu, budući bol. Zašto bi inače radio nešto čega nije smjelo biti?

 Iščitao sam pisma koja nije spalio.

 Ostavljala mu ih je po kući. Znam da mu je prijetila, ljudi kleče pred prijetnjama, posebno ljudi koji iz navike kleče.

 Moj otac je klečao, jer to mu je nalagala dužnost.

Moj otac njoj pokleknu.

 Sve dolazi na vrijeme onom ko zna da čeka. Sve tvoje riječi kojima si me tješio, nisi priznavao srcu, tvoj Bog u tebi je usmrćen, zaveden. Ti u sebi ga vječito čekaš.

 Nemam volje ovako da živim. Iščekivanje je protiv mene i nije život. Čekanje na tebe duže je nego rađanje čuda.

 Pročitala sam Bibliju stotine puta.

Zbog tebe.

Eto, ti si moj prorok, očitanje spasenja.

 Čekanje tebe teško je, uzvišena kazna.

Misliš sigurno, jači si od mene, jer ja sad idem da umrem.

 Hoću samo da ti kažem kako je lako biti voljenju vječito protiv, kako je teško vječito potrajati za.

 Od sutra, ljubavi, od jutra počni da živiš kao mučenik ... ne napuštam, znam, tebe ja, mojom smrću napuštaš mene ti. Živi sam.

 Tada sam razumio oca.

 Tri godine živjela je u njegovu domu, tri godine podučavana je vjeri, došla je tražeći istinu, našla je istinu, svoju, njega.

 On je najbliže što će se primaći se Bogu.

Bio joj je Bog.

Bog milostiv.

Bog ljubav.

 Najzad shvativši, da je ukroćen, morao je podivljati. Svojim je rukama napravio kuću, smjestio je tu majku, napravio je kavez i u njega stavio rajsku pticu, u kavezu je bila pitoma.

 Na kuću samo nije stavio vrata. To zaboravljam.

Vrata nije bilo nigdje na kući.

Nije joj dao vrata.

Prisilila ga je da dođe, nije joj dao vrata da ode.

 Sam u bezumlju skočio je u svoju smrt.

 Dolazio bi kao u groznici, bludan, bunovan, nespokojan i pun duše koja bludi samo da dodirne rub njene haljine.

 Ljubio je njen vrat, noću-danju ...iz straha, straha od upletenog užeta kose na njemu.

 Danju. Noću je stražario, ostavio je sav svoj rad, tuđinac u vlastitoj zemlji.

 Posmatrao bi je iz glavne kuće kroz rešetku radne sobe, zanemarivao je tih mjeseci Božju službu, nožićem drvene drške pravio bi tanke rezove po dlanovima.

 Liječila mu je rane, znala je da su njene.

 Prepisivao bi Bibliju svojom krvlju. Vrištao bi i kliktao. To je bila njegova otkupnina, krvlju osvjedočena istorija Božja.

 Gubio je svoj put, dalje je koračao, nalazio je svjetlo na trenutke, ali ga nije mogao zadržati, pokušavao je da zadrži tu svijetlu pojavu, ali mu je izmicala.

 Bio je mahnit. Jelo ga je to, tražio je što nije mogao postići, a postizao je što nije tražio.

 Silazio je u grad samo po hranu i ljudi bi vikali, da se posvetio.

 Rane na rukama bile su mu dovoljno duboke, iscijedio je iz njih i posljednju kap krvi, koža nije pucala.

 Završio je svoju prepisku.

 Patnjom je kupio radost, ljubav njegova bila je prosta, prosto je postala sveta."

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php