HAIKU

Ljeto Gledaj galeba (Ljeto)

Gledaj galeba
gdje gnijezdo morske pjene
krilima skriva.

Crveno sunce
u plavo more tone gdje mu
gasne sjaj.

More se ljulja,
plavi valovi šume - eno,
ide brod!

Orhideja
nas kao žena osvaja
svojom ljepotom.

Galeb visoko,
riba negdje duboko,
mirno plovi brod.

Na moru pjena bijela
kao ljetni cvijet.
Eno, ide val!

Zrnca bi pijeska
iz pustinje sad pošla
na plažu mora.

Dok lišće šušti,
iza brijega već čuči
u oblaku grom.

List se zanjiše,
za njim drugi pa treći,
ljulja se stablo.

Puni mjesec sja
dok vjetar grane njiše
a sjene plešu.

Stabla u mlaci,
onda ih nema više
do nove kiše.

Topla ljetna noć,
samo zrikavac pjesmom
narušava mir.

Lopoč na vodi
razastro je ljepotu -
obasjan suncem.

Mnoštvo krijesnica
rasulo se po cvijeću
na mjesečini.

Plamen sve guta,
od velike šume
sad osta pepeo.

Crkva je prazna,
razapeti Krist je sam -
čeka molitvu.

Cvrčkov oštri glas
jedini je noćni zvuk,
inače je muk.

Klizi do vrha,
tu stvara mala kaplja
novi stalaktit.

Kapljice vode
udarcima o kamen
stvoriše rupu.

Šuma i cvijeće
to je sada njihov dom,
ljepši od dvorca.

Kao na niti
galebi se ljuljaju
iznad valova.

Cvrčak u noći
svojim prodornim zvukom
odnese im san.

Jedan mali mrav
uzbuđeno juri sam,
traži pravi trag.

Evo, brod tone!
Sirena pomoć zove -
možda uzalud.

Još samo ruka
vidi se iznad vode,
onda nestade.

Kamen na stazi
gdje bosa noga gazi
izaziva bol.

Tek oplođena,
crna udovica
sad mužjaka ždere.

Slavuj pjeva sam,
zna li da ga slušamo
ali ne mari?

Plavi se more
sve dok jedan oblak crn
ne skrije sunce.

Sova se glasa,
javlja dolazak noći
i remeti san.

Puž ostavlja trag,
na travi pokraj puta
osta samo sjaj.

Ili je trnje,
ili pak miris ruže -
zato strpi se.

Dok pun mjesec sja,
na rubu stare bare
žabe krekeću.

Krijesnice lete,
mnoštvo dječjih ručica
s njima lebdi.