GRIMIZNE SJENKE SANJARA

 

Od prve do zadnje suze na majčinom licu

Proputovao sam pola svijeta,

Kao vjetar što prati zov dalekih samoća, 

Lelujam cestom snova pijan, ne od miomirisa  nimfi,

Već od strastvenih  snova,

Oh Bože, daj mi još toliko snage da sustignem još samo jedan san.

Dok me grimizne sjenke zaodjenute u krvavo sukno sutona

Prate vjernije od vlastite sjene do zadnje majčine suze,

-Što sad sja na mrtvom lišcu, kao biserna kišna kap na dlanu anđela,

Častim se molitvom s nedokučivih rajskih visina-

Da!-to je pitanje časti lutalice, jer ako i vjetar na grob raznosi jeku najtužnije i najtiše molitve,

Zašto i jedan sanjar ne bi u molitvi našao supatnika i suputnika;

Od prve do zadnje suze na očevom licu,

Proputovah onu preostalu polovicu svijeta,

Moji snovi, iako ostarjeli, nisu se  promijenili,

(A kažu sretni ljudi da snovi ne mogu starjeti i umirati- o kakva greška)

Moji snovi, Nepokolebljivo, poput starog lutalice vjetra, kucaju na vrata čovječanstva

Da se pobratime u dobru i zlu sa sanjarima tirkizna lica.

(Mudraci kažu da zvijezde stvoriše najbrojniju vojsku  sanjara

-jer kad pratiš tirkizni zvjezdani sjaj moraš ostaviti trag u nečijem srcu.)

Kad ti kažu da je tvoja domovima tamo gdje si najsretniji,

Znaj da je sanjarima domovina ljudsko srce,

A lutalice najbolje znaju kako je biti bez domovine,

Jer kad ti čitav život vrata otvara samoća možeš društvo naći samo u snovima;

Od prve do zadnje majčine suze,

Lice dana mnoge je crne sudačke  toge promijenilo,

Od prve do zadnje očeve suze,

Lice noći mnoge je krinke promijenilo,

Samo su snovi ostali isti.

Oh, Bože, podari mi još samo toliko snage,

Da jednom  i moje umorno lice miluje nježna ruka,

Kao što požutjeli list na samrti miluje povjetarac,

Da pogrbljena sjena dobije svoju družicu na cesti snova,

Da dvoje sanjara zagrljeno otputuje u one više svete sfere,

Gdje vlada vječna nepotkupljiva ljubav.

 

© Walter William Safar

Merle Haggard One Day At A Time