Smatram velikom slabošću i stvarno bih  bio
     potišten kada bih sve ovo što osjećam,
     morao da ti objašnjavam hudim  jezikom
     čovjeka: riječima  sumnjivim, rovitim, razjedenim
     i nekorisnim.
     Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
     koje su mnogima tajna.

     "Najčvrsća vrata su ona koja su širom otvorena,
     kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

     Postoji govor koji će netko otkriti sutra, a
     možda nitko neće ni pokušavati da ga
     otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti
     mislima.
     Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

     Postoje kulture gestova, disanja ili  vida.
     Postoji vrijeme vremena i prostiranje prostora.
     Postoji ljepota ljepote. Postoji istina istine,
     stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
     Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmisljanja,
     ... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

     Sve se rijeđe usuđujem da izgovaram riječi, jer
     uvijek znače drugo nego što ja to želim.
     Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
     U šumovima beskraja.

     Tkivo tetovira na tkivo otiske nasljeđa. Takvo
     je moje ćutanje s tobom ove noći. Opnu po
     opnu, ljusku po ljusku, sluz po sluz, zamor
     među nama civilizacije protozoa, epohe
     virusa, čelije stijena i zraka, i uštavljena
     koža vode  i vječnosti.
     To je kao da  se sporazumjevamo u svim
     vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
     smo se zadesili.

     Pišem umjesto tebe Snježani i Alisi. Šaljem
     telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
     se bar jednom dnevno telefonom
     Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
     Ali ni riječi odgovora. Znaći da misle
     na nas.
     Ko zna glasove misli, rijetko kada se oglasi
     glasom govora.
     Ljudi se poštuju riječima, a vole šutnjom.

Miroslav Antic