Gospode, na Tvojemu balkonu

  Sunce i Mjesec svadbuju, i božanski pir traje duboko...

     do dna bezdanog pehara... Mi smo Tvoj balkon, Gospode, vidljivi

  dio Tvojega dvorca ; u nama se ta svadba slavi, iako je promatramo

drugoga mjesta, s nama već vjenčanoga...Ja s Tobom...šapćem..dugo, u sjenci...

                               od šapata mirišu jasmini..rosna vojska...

                   Od šapta postajem sve željnija...i željnija...meda u

               vjetru...

                        meda u cvijeću...meda..uTebi....

Kako... kako da Te zagrlim...kad si Ti unutra...

           u meni...nema mi druge...

                                        moram samu sebe...zagrliti...

                        smiješ se...jer si me..nadmudrio..baš tamo gdje...

                sam mislila...da...da ne može...po mome...

        prelila sam se...s Tobom...

preko ruba...sebe....u Tebe....Tvoje tijelo je spavačica...dok ga sobom smatraš...

                                     vjenčanica, kad Mene u njemu nadzireš...zar...

               trava odlučuje...kuda će sa Sobom, i kad će u kuda? Zna li ona..

                                                               dokle će u tamo...i kako će niz tako...

       zna li trava bar to...da to ne...ne odlučuje....

                           A čovjek - odlučuje li on, ili ne odlučuje...

                    čovjek...nije trava, pa ipak...

                                                        pa ipak....