Iza nas su godine

u kojima si ti razumio mene,

a ja sam u tebi gledala Boga,

i osobu od najvećeg značenja.

Bio si mi sve na svijetu.

Sve zvijezde u mome pogledu

tu su se nastanile samo

zbog ljubavi prema tebi.

I sve suze zbog tebe isplakane

mogle bi stvoriti bar još jedno more,

toliko bola si znao u mome srcu

svojim ponašanjem izazvati.

A ja sam navikla opraštati.

Jer kad voliš, tada ne zamjeraš

i ne osuđuješ zbog teških riječi,

lako zaboravljaš sve ružno i loše.

Do jednom.....

Kad nasluti se kraj

i kad svađe postanu svakodnevica,

uvrede i ružne riječi

zamijene topli smiješak i stisak ruke,

tad ne treba više ništa izreći

i vrapcima na krovu je već  jasno

da se ništa popraviti ne da

ljubavi nema, za sve je prekasno……

Nemoj tad tražiti oproštaj,

niti povlačiti sve izrečeno!

Nema više povratka!

Sve je među nama umrlo,

nestalo, završeno!