moji su prijatelji rusili jednu staru kucu. kuca stara, prazna, hladna. i na njeno mjesto htjedose sagraditi novu kucu sa troje novih stanara pa mi jedan od njih veli: "hajde uzmi od ove kuce stare ono sto ti od srca dajem". i gledam kuca stara, oronula ali puna svakakovih dragunlija: ormara, zavjesa, karnisa, lustera, fenova, tanjura,fotelja,slika....i gledam ja , sve bi bilo dragocjena da moja bijeda nije kao zrno pijeska, moja bijeda moja tugo vela,i pogledam u vrt kad na vrhu vrtne lampe spazih jedno gnijezo ptice male pa se stanem premislati sto bih rade- blago kuce stare ili ovo gnijezdo ptice male. i na koncu odlucih: " deder jarane ako bi ti mogo meni dati ovo gnijezo jer mi se cini kao da je sveto, sto ce mi ta starudija kada ima vrijednijih dragunlija". i doista dade mi on to malo gnijezdo i bijase u silnome cudu da ja svoju bijedu barem u ovome trenutku ne zelim privesti nekome svrsishodnome kraju. i uzmem ja to gnijezdo pa ga gledam kako je savrseno i kako je gradnja ptica savrsena gradnja,meko, toplo, njezno, kako je ptica trebala prvo pronaci mjesto na stablu i na grani, da je to mjesto donekle sigurno kako ga vjetar ne bi otpuhno ili da ga ne bi napala macka ili kakva krupnija ptica. pa onda gledah grancice koje je slagala i kako je te grancice odabrala i kako se trudila i kako je sve znala i pomislim, eto i ti si bijeda ko i ja ali ja odvajkada znadem kao i ti da je za nas presnija bozanska sloboda. jer ukoliko bi se trebalo dvojiti izmedu bogatstva i slobode mi bismo birali slobodu. i ponesem to gnijezdo sebi u stan pa ga stavim na policu medu knjigama aristotela i platona.

zlatan gavrilovic kovac