Pogledaj Ti, koji si nas zamijesio
tijelom svojim bez ruku
gledao naše stvaranje bez očiju,
pogledaj svoja čeda glinena
u koja si dah svoj utjelovio..
Kroz dah
ljubav
kroz ljubav blagovijest uskrsnuća
trebalo bi biti
iz praha i krvi tvoje zvjezdane
rodili se
u prah se nećemo vratiti
ali se vraćamo..
Bauljamo po klizištima i napuštenim ciglanama
gdje tražimo još gline
da se nadogradimo
da rastemo, poput bezdušnog Golema
(ali Golem je žudio dušu da ima)
a zapravo
postajemo glinene ptice
koje netko baca za odstrel
jer dušu ne želimo
samo meso svoje i kosti veličamo..
Gdje smo to zapeli, Stvoritelju?
U kojoj jami smo se stopili sa blatom i vodom
i izgubili oči za milost prepoznati
i srce
za grijeh ne osuditi ?
Skupi prah naš rasut po galaksijama bešćutnosti
i ponovo umijesi, u sebe nas povuci,
Ti, Vječni Grnčaru,
koji nikad nadu u nas gubio nisi..
Svi nekako čekamo
nove tvoje dodire
i nov tvoj udah..
Ti Jesi zamislio nas savršene
ali mi, i samo mi smo krenuli putem
koji nije tvoj..
Još nismo odrasli
još nismo zreli
da sami nešto mijesimo
čak i kruh svagdašnji
neki stvore
bez duše, a baš dušu treba znati stvoriti
za našu konačnicu ...