Po tko zna

koji put,

vraćam se na isto mjesto

i pred isti ugriz spoznaje

se postavljam..

Konačno shvaćam:

Sve su to bile varijacije

i namještene metamorfoze

silom utisnutog shvaćanja..

Ah,ljepoto moja,

oko drveta  ponovo obavijena..

Tvojim zubima ću zagristi

 jabuku svoje duše

 i neće biti otrov

 nego nektar opojni..

 Ne postoji nitko ovdje

 nego Ti

 i ja..

I ne mogu i ne želim

ostaviti okus izvitoperenog

 optužujućeg uzvika: ON je kriv,

 mi smo krivi,

  svi smo krivi..

  Krivice nema više..

 Zagrli me stiskom svojim,

 zlaćana, zmijo moje vječnosti,

 i zdrobi alem kamen u kojem

 zarobljeni život

  novoga života diše..

 U tebi sam Ja

  U meni Ti..

 Insinuirana hereza

 kristalno postaje

 Ono što jest:

 Ljubav, Božanska iskra

 a ne tama i bezdan

 bez dna