Noćas ćeš umrijeti.
Kada mi mjesec dotakne lice
ti ćeš već otići iz moje postelje
a kaplja isušene krvi
biti će trag tvojih koraka.

U srcu vremena pulsira neiskusna naprava,
a u kući vremena sat je tek ukras.
Kad mjesec mi dotakne lice tvoja će iščezla sjena obilježiti kraj satne pomrčine neizbježnog odlaska
a vrijeme će izbrisati trag tvojih koraka na
mojemu imenu.

u postelji mojoj mjesec će mi dotaći lice,dok tvoje odsuće biva prizmom, suncokretom u bojnoj opremi.
Mjesec sad lagano pristiže a more je postelja tvog odlaska, plodovlje mog traganja za tragom tvojih koraka na mojemu licu.
Noć je moja potraga za tragom tvojih koraka.

Noćas mjesec dobiva prsten koncentričnih cvatnji kapljica tvoje krvi a šarena sjena moje postelje tvoje je predstojeće lice.
Mjesec je strijela.
Tvoj je odlazak šutnja u obličju s ulice.
Noćas ću se pridići iz postelje pa kada pristigne mjesec kako bi mi dotakao lice zavijat ću poput vuka.
Vapit ću za tvojom utaženom krvlju.
Zaželjet ću tvoju živu put, tvoje rasute udove, tvoj hitri jezik.
Tvoju utrobu, mjeseče.
Vikat ću, u oči ću tvoje ukapati nokte sve dok se ne otvori more i dok mi mjesec ne uzmogne dotaći lice.