Od svih radnih soba u cijeloj zgradi,  morao si danas ušetati baš u tu radnu sobu – do moje. Najavile su te neke ptičice… zvonili su telefoni: "ne idi, tu je, sad je bio kod mene, mota se po prizemlju",… "ne izlazi iz sobe, ide na 1. kat… polako, samo onako kako on to zna",  "ne otvaraj vrata, evo ga penje se na 3. kat…" i tako pozivi su stizali i terete oko vrata mi nizali.  Osjetila sam glad tvojih prepona još na 1. katu…stvarnost je kucala na vrata… mene je bilo sve manje. Od svih radnih soba u cijeloj zgradi morao si ući baš u tu radnu sobu do moje i morala je kolegica baš tad izlaziti iz sobe, da me vidiš kako nosim čašu vode i da nam se pogledu – ubiju. Zagrljaj ledenog zraka što se spušta na –40⁰C nije ništa prema ubojstvu naših pogleda…jutarnje zmije su zaplesale svoj crni ples, a u odmaku od te stvarnosti ožiljci su se ponovo otvarali, izlazila je plazma ispod kože i formirala na bedru tvoje ime. I tako ...na tržnici zmijskih osjećaja nije bilo ni taštine ni mističnih pustinjaka. Bili smo samo ja i ti – dvije ubojice jedne ljubavi… od neke šeste godine do ovog dana, u nekom osmom trenutku postojanja bjesnilo je bolesno Sunce iznad tog komadića globusa gdje se odvijala krvava bitka. Vidno polje se suzilo, prodefilirali su i početak i rastanak, a izmrcvareno truplo naše ljubavi zauzelo je počasno mjesto na tronu ubojstva, zločina. Zmije su se sjetile tvoje zakletve mojoj majci, da ćeš uvijek biti uz mene. Zakleo si se još jednoj umirućoj majci…. i otišao elegantno. Ovdje si ostao… zločinac ti,  zločinka ja. U našim tamnicama odslužujemo naše kazne i baš si morao  baš na ovaj datum ući ponovno u moj svijet i srušiti tu staklenu šaradu života jednim svojim plavim pogledom. Znam da će noćas Mjesec bolesno zasjati iza ovih sivih oblaka, znam da ću ubiti još ovaj komadić srca što kuca normalnim ritmom i znam da ću opet prokleti sve tvoje zakletve nečijim umirućim majkama, tim smrtnim ženama što su donijele na svijet neka bedra, koja si bjesomučno hvatao u tamnim haustorima Gornjeg grada, kao opsjenar ljubio u skupim hotelskim sobama i vodio u visoke trave  kišnih noći, šapćući uzaludno: "bez tebe neću moći"…. A ja bih grijala svoje ruke u nečijem džepu na trećem peronu drugog kolosijeka mog života nekog dana na kraju sna, a ja bih za svilen dodir tog oka možda poželjela drugo suđenje za ubojstvo neke ljubavi,  ja bih možda željela konačno pogledati u svjetlost bez straha – zaboljet će me te osjetljive oči.