Eto,vjetar s mora

 vraća nam natrag odbjegle ptice

 šumom krila

 što nas uči prolaznosti.

 Ali šta marim ja

 da su noći moje i dani izbrojeni

 Neka trava spasi

 moju nježnost,

 Pijesak neka me nauči voljeti.

 Ne mogu u zlu da živim,

 a za dobrotu

 ismijat će me.

 Gdje je taj

 za kojeg vrijedi

 kleknuti na cestu

 i dotaći usnama

 prah s njegove obuće?

 Taj koji će kao livada

 svakog proljeća

 cvjetati u meni.

 Neka dođe jedno proljeće

 što će nas naučiti

 biti radost jedni drugima,

 i ostati lijepi.

 Jer vječnoj mjeni usprkos,

 ja znam da moram naći

 prije nego napustim ovu zemlju

 i ovo nebo

 cvijet koji će zadržati

 bezazlenost

 i ljubav koja neće prestati...

               (Vesna Parun)