ORIGINALNI TEKST SE NALAZI OVDJE:

https://digitalne-knjige.com/?p=6878&fbclid=IwAR2syAzF2zXDRFoIlWX-xygNI32hGMovIYQ7AfLKJvEX4SORD-veR_MrZks




''Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala 

https://digitalne-knjige.com/

———–

Ivan Dragičević Bilješka o piscu:

Prof. Ivan Dragičević, rođen 13.08.1954., osnovnu i srednju školu završio u mjestu rođenja, Čapljina BiH. U Rijeku i Opatiju dolazi 1975. gdje studira i radi do kraja radnog vijeka, početak 2018. Završio je Pedagoški fakultet u Rijeci sa zvanjem profesor PTO-a, stupanj VII, diplomirao 1982.

U nedostatku klapskog pjevanja kao hrvatske autohtone kulturne baštine, danas potrebne u turizmu, na području liburnijskog kraja od konca 1995. sudjeluje u osnivanju više udruga klapa, te muških klapa „Volosko” i „Opatija”, a koncem 2009. i ženske klape „Volosko” (danas Kamelija). Osniva i vodi Savez sjeverno-jadranskih klapa, ujedno je ravnatelj Hrvatskog festivala klapa i mandolina kojeg vodi do 2015., ukupno 7 godina.

Pored toga organizira desetak humanitarnih i drugih koncerata te brojnih nastupa klapa na području sjevernog Jadrana. Po svom hobiju na ovaj način i danas promiče klape i klapsko pjevanje te je 20-tak godina stalno prisutan u kulturnom životu grada Opatija.

Od 1979. do 1982. član je redakcije „Studentskog lista” i tada po prvi puta pokušava pisati poeziju te u zajedničkoj zbirci objavljuje 20-tak pjesama. Radilo se o privatnoj zbirci koja nije tiskana za javnost. Tek početkom 2018. vraća se pisanju poezije.

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu https://digitalne-knjige.com/:

“Eho poezije”, zajednička zbirke poezije, Jadranke Varge i Ivana Dragičevića

http://www.digitalne-knjige.com/ehopoezije.php







Kritike:

OSVRT NA KNJIGU „EHO POEZIJE“, JADRANKE VARGA I IVANA DRAGIČEVIĆA

„Kad se bratska srca slože i olovo plivati može.“, prva mi je misao koja tako zorno oslikava pjesme koje sam pročitala, a kad se slože jedna pjesnikinja i jedan pjesnik, dogodi se nešto tako lijepo, praiskonsko, spojeno riječima sjete, ideja, velikodušnosti koji u čovjeku čekaju u nekom svom latentnom stanju snova, da bi se iskazali kroz ovakvo pisano djelo što svojom ljepotom i jednostavnošću posloženih riječi zrači i privlači pogled čitatelja željnog osobnog nadahnuća koje se kao odnikuda rađa iz njegove duše kad pročita ovakve lijepe stihove.

U ovim stihovima se zrcali ona ljepota poezije koja spaja prošlost i budućnost, dan i noć, nebo i zemlju i koja nam daje nadu, da će sva tama ugledati svjetlost dana u ljudskim iskustvima protkanim zajedništvom, povjerenjem, poštovanjem, prihvaćanjem u poetičnosti pisane riječi, a što ostaje kao trajno svjedočanstvo poznatih pjesnika po duši i nepoznatih čitatelja koje će nadahnuti svojim postojanjem.

Zahvalna sam pjesnicima koji su napisali ovako lijepu poeziju i Bogu što imam čast pročitati ove lijepe stihove i što mi providnost daje sposobnost, da čitam ono što piše: sve će biti dobro u ovom svijetu.

Ljudske duše prepoznaju se po ljepoti, inteligenciji i mudrosti i koračaju iskustvima koja plijene spoznajom pisane riječi koja trajno ostaje. Ta ljepota pisane riječi putuje od čovjeka do čovjeka i svjedoči o skladu i harmoniji prirode i svijeta koji se ogledaju u ljudskom djelovanju u svoj svojoj veličanstvenosti.

Glad za istinom ljepote uvijek nađe sitost srca u trenucima kad se nađu sukladne pjesničke duše koje prepoznaju ljepotu poezije, da bi tako prepoznali snove i vizije onog drugog. Lijek umu, duhu i duši uvijek je ljubav koja kreira životnost i balansira na žici iznad ponora gdje se život rađa i umire iz dana u dan iz noći u noć, da bi kroz tamu umiranja spoznao svjetlo života.

Čitala sam mnogo knjiga pjesama, ali nešto ovako lijepo što se zrcali kao povratna informacija pjesnika pjesnikinji, nisam čitala. Pjesnikinjino JA u njoj i pjesnikovo JA u njemu svjedoče o rečenom i nedorečenom koje se zrcale u iskrenim pogledima na istu pjesmu dviju duša.

Jadranka pita:

„Na ovom globusu starijem od mog postojanja gori još uvijek to mjesto gdje stojim pa mi reci, pjesmo moja mogu li dva oka jednako gledati, mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopske svjetlosti.“

Ivan odgovara:

„Ostaju mi prazni odgovori bez pitanja
i to malo srce bačeno, da u tišini sanja
tko li se to tamo igra sa ljudskim sudbinama
taj ne zna za pjesmu u ljepoti dana.“

Stojim nijema zagledana u tišinu noći, naslućujem buđenje dana i ovaj globus plavi obasjan sunčevim zrakama na kojem između redova piše: sukladnosti među ljudima je sve više i više.

Iz dubine moje duše ove riječi hoće van, zato, hvala vam, pjesnici Jadranka Varga i Ivan Dragičević, na ovim divnim stihovima.

„Eho poezije“, koji ste vi ostvarili ovim zajedničkim sustvaranjem dugo će odjekivati među ljudskim naraštajima.

Anđa Jotanović, književnica, Rijeka, 12.05.2019.
—-

Uredio i obradio: Nenad Grbac
———————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present''



https://digitalne-knjige.com/?p=6878&fbclid=IwAR2syAzF2zXDRFoIlWX-xygNI32hGMovIYQ7AfLKJvEX4SORD-veR_MrZks